Prve opise Crvenog jezera nalazimo u literaturi iz prve polovice XIX. stoljeća. Smješteno zapadno od Imotskoga uz cestu koja vodi iz Imotskog prema Ričicama odavno je privlačilo pozornost istraživača, putopisaca i znatiželjnika. Prvo poznato istraživanje Crvenog jezera obavio je profesor zoologije na bečkom sveučilištu Kner 1841. g. Tom prigodom pronašao je četiri vrste riba: Phoxinus mariglii, Sqalis microlepis, Leucos cisalpinusi Alburnus scoranza. Primjerke ovih riba poslao je Ernestu Haeckelu (1834. - 1919.), njemačkom filozofu i biologu, koji je jednu od njih, gaovicu, (Paraphoxinus adspersus ) 1858. g. opisao kao rod Leucos i potpuno novu životinjsku vrstu, koju kao imotsku gaovicu opisuju i enciklopedije. Vjerojatno se je Knerovim istraživanjima poslužio i poznati engleski arheolog John Gardner Wilkinson, koji 1848. g. piše: "Količina vode u Crvenom jezeru ne smanjuje se mnogo ni ljeti. Promjer mu je 1248 stopa, a ime je dobilo zbog crvenih stijena. Oblikom je okruglo a njegove strane koje mjere 5000 stopa visine od površine vode mnogo su strmenitije. Za njegovu vodu kažu da još nikada nije bila izmjerena. Ovdje-ondje, u pukotinama njegovih strana, raste kržljavo grmlje, koje domoroci, verući se uz životnu pogibelj, sijeku za ogrijev i čudno ih je vidjeti kako iz tog gorskog vrela, izranjaju sa bremenima na leđima, te slušati kako odlomljeno kamenje, koje im se katkad kotrlja ispod nogu, odskače od stijene do stijene, dok ne pljusne duboko dolje u vodu. Ovo jezero napaja vodom potok blizu grčke crkve, u zimskim mjesecima, što narod smatra neobjašnjivom pojavom. Ali kad se ispitaju slojevi, čini se da se odljev u neko doba godine može protumačiti njihovim nagibom na zapad pod vrlo visokim kutom; pa kad se voda digne do stanovite visine, ona pronalazi izlaz kroz slojeve do podnožja brda gdje istječe i tvori rječicu u ravnici. U tom jezeru ima ribe, koja se zove 'gaovica', i kažu da je vrlo rijetka; ali kako nisam mogao do nje doći, ne znam ni kojoj vrsti pripada".

Zanimljiv je opis Crvenog jezera Giovannija Franceschija 1846.g.: "Mislim da bi ostao još više preneražen i zadivljen kad bi ugledao drugi bezdan. Na gotovo ravnoj površini brijega, u živom kamenu, kao daje umjetnikova ruka uz zvuk čekića i dlijeta urezala velik krug, te ga okomito iskopala kao kakav nadasve dubok bunar. Grotlo ima više od pola milje u opsegu, i kao daje usječeno strmoglavo u obujmu kojemu još nisu našli dna. Crven je to kamen, a nema na njemu ni mladice ni grma da pruže utjehu tim strahovitim liticama. Kad vidiš te provalije, pitaš u strahu sam sebe: a od čega potekoše? Jesu li tako načinjene od prvoga stvaranja, ili je nekakav podzemni vulkan, sada ugašen, žestoko razjapio ta ždrijela rigajući lavu i podzemno kamenje? Čini ti se da pod tvojim nogama zemlja još podrhtava, pa oklijevaš u hodu, jer zbog poljuljane mašte vidiš sve ono što je s toliko istine u uzvišenoj i nedostižnoj slici Etne pjevao Pindar u prvoj odi. Pitije: "Iz jazova rigaju usijani izvori grozoviti plamen. Po danima one rijeke vitlaju vihore dima i vatre; a u tamama vrtložni kamen kotrlja groznom tutnjavom hridi o pučinu mora ", u slici koju je uz bezuspješan napor pokušao oponašati Vergilije onim stihovima što počinju: "Tu blizu grmi Etna strahovitim ždrijelima." Crveno jezero su u svojim putopisima opisali Fra Š. Milinović, A. Tresić Pavičić, M. Hirc, Ć. M. Iveković, I. Raos i mnogi drugi, a ovo zanimljivo područje istraživali su geografi, geolozi i hidrolozi, Ph. Ballif, A. Gavazzi, J. Daneš O. Opitz, A. Ujević, M. Petrik, S. Božičević, S. Bahun, L. Bojanić, L.Ivičić, V Batić, H. Ritter Studnička. Ante Tresić Pavičić piše da ne bi znao "podati bolje slike, niti to opisati, nego uputivši čitatelja na Danteov Pakao. Samo ono strahovito pero, kao zamočeno u pakao i asfalt podzemnih peštera, gdje no leleču i urliču osuđenici, moglo bi opisati ow grozotu nad grozotama". I doista je pogled na provaliju Crvenog jezera strašan. Da ga je Dante vidio prije nego li je spjevao svoju Božanstvenu komediju sigurno bi ga opisao u jednom pjevanju svoga pakla, čime bi na čitatelja ostavio dojam užasa, a za to bi bilo dovoljno daje Crveno jezero opisao svojim snažnim i osebujnim perom. Kad prilazimo jezeru, ćutimo posebnu grobnu tišinu. Na dubini od 200 metara vidimo gotovo okruglu tamnu površinu vode, koja nam po svojoj tamnoj boji govori da je jezero jako duboko. Strane jezera se žare rumenilom kao od pritajene vatre. Kad prvi put prilazimo na rub ,jezera i ugledamo pred nogama duboku jamu, koljena malaksaju, ježuri te obuhvate da zgrožen odskočiš gotovo natrag. Kad spustimo kamen u jezero, za koji tren se čuje iz dubine buka kao da se ruše strme strane jezera da se čovjeku koža naježi. Sve ovo, je dalo povoda da u narodu nastane krasna narodna legenda o njegovu postanku, a Ć. M. Iveković temeljem je ove legende čak smatrao da se je provalija Crvenog jezera otvorila u povijesno vrijeme, pa je taj događaj ostao u uspomeni u narodu.

Prema legendi u jezero su propali Gavanovi dvori, kada je Gavanica bila upozorena na pravednost Božju od anđela, posprdno mu odgovorivši: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj!", udarivši ga nogom. U tom času se je zemlja potresla, a Gavanovi dvori su propali u zemlju i provalija se je napunila vodom. Ovu je legendu zabilježio fra Silvestar Kutleša i objavioje u listu "Novo doba" (303.,1937.). Obilazeći Imotsku krajinu V. S. Karadžić je ovdje zabilježio narodnu pjesmu "O bogatom gavanu" i objavio je kao srpsku narodnu pjesmu otevši tako po tko zna koji put kulturno blago koje pripada hrvatskoj kulturnoj baštini. Ipak je uz ovu pjesmu ostavio napomenu: "Ja sam pjesmu o bogatom Gavanu slušao od imotskih seljaka 1834. g. na mom putu kroz Imotski, i to ne od slijepaca i prosjaka već od tamošnjih seljaka", pa se po ovoj napomeni zna kamo ova pjesma pripada. O Crvenom jezeru je u "Koledaru Matice dalmatinske" objavio pjesmu fra Ivan Despot pod naslovom "Crveno jezero", a u "Viencu" je Josip Eugen Tomić objavio pjesmu pod naslovom "Imotsko Crveno jezero". U obje pjesme prepjevana je narodna legenda o Gavanu i Gavanici i propadanju njihovih dvora na mjestu gdje se nalazi Crveno jezero. Postanak Crvenog jezera objasnio je Stjepan Bahun. On smatra da se je sjevernije od Crvenog jezera u miocenu, četvrtoj epohi tercijara, nalazilo jezero rub kojega je bio približno neposredno sjeveroistočno od današnjeg Imotskog polja a položaj Crvenog i Modrog jezera kao i ostalih depresija na ovom području poklapa se s južnom obalom tog miocenskog jezera. Današnja jezera i depresije na ovom području bile su ponori kojima su vode otjecale iz ovo miocenskog jezera koje se je prostiralo na području širem od Duvanjskog polja, Roškog polja, Rakitna i Posušja. Neotektonikom je čitavo područje disecirano i diferencijalno kretano zbog čega su današnje jezero, a i ponori ostali bez vode. Dijelovi terena su se izdigli do današnjih visina od oko 900 m (Duvanjsko i Roško polje i Rakitno). Ponori kojima je voda iz ovog jezera otjecala razarani su egzogenim utjecajima te obrušavanjem s bokova i zatrpavanjem pretvoreni ili u goleme ponikve (Modro jezero) ili u duboke jame (Crveno jezero). Terminološki gledano Crveno jezero je jama, ako prihvatimo morfološku klasifikaciju predloženu na Svjetskom speleološkom kongresu u Stuttgartu, i to najdublja jama Dinarskog krša, koja je približno do svoje polovine ispunjena vodom. Stariji autori smatraju (Gavazzi, Roglić) da je depresija jezera nastala urušavanjem tavana jedne velike krške šupljine koju je ispunjavala voda. Prvo sustavnije istraživanje morfologije i hidorlogije Crvenog jezera obavio je dr. Josip Roglić 1937.g., međutim podaci koji su tada dobiveni mjerenjima nisu najprecizniji.

Najpreciznije podatke o Crvenom jezeru do sada pružaju nam radovi Milivoja Petrika obavljeni od 1955. do 1958. g. Tako dok je prema Rogliću dno jezera na +19 m nadmorske visine, Petrik je pronašao najnižu točku dna na +4,1 m nadmorske visine, na sredini zapadne strane jezera, 25 metara daleko od obale. Mjerenje dubine jezera obavljeno je na 38 točaka porazdijeljenih na 20 m dužine na 4 poprečna profila, a vjerojatnost je da postoje niže točke dna, koje se nalaze ispod razine mora. U toku mjerenja utvrđena je u lipnju 1958. g. najviša kota jezerske razine na 274,5 m, a najniža u srpnju 1955.g. na 252,8 m, što znači da je tada dubina vode u jezeru bila 270,4 m odnosno 248,7 m. Dok je Gavazzi pisao da se vidi kako voda otječe iz jezera, to nije opazio ni Roglić ni Petrik. Poznato je da voda otječe iz Crvenog jezera kada se razina digne do jedne pećine, što najčešće biva krajem studenoga, a prestaje kada se razina vode spusti ispod spomenute pećine, obično potkraj travnja. To su dobro znali stariji mještani, koji su se bavili ulovom ribe gaovice, jer kada bi razina vode Crvenog jezera narasla do razine spomenute pećine, izvor Jažva u Glavini izbacivao bi iz Crvenog jezera gaovicu. Otvor je ruba Crvenoga jezera koso položen u teren, a gornji obod na koti 522,9 m, dok je donji na koti 425,4 m. Stijene Crvenog jezera na sjevernoj i zapadnoj strani gotovo su posve okomite na južnoj manje dok su na istočnoj okomite samo u donjem dijelu ispod kote 268 m, a dalje se nastavljaju u osulinu kojom se može doći do samog jezera, kad je razina vode iznad 268 m. Provalija jezera nalikuje na čašu neznatno proširenu prema rubu. Od razine gornjeg ruba jezera do njegova dna je 518,8 m, a od razine donjeg ruba do dna je 421,3 m. Jezero ima približan oblik blage elipse čija je os 213 m, a najduža poprečna 192 m. Volumen vode Crvenog jezera kad mu je razina na pragu osuline na koti 268 iznosi 6.000.000 m3, što je upravo golem spremnik vode, ako uzmemo u obzir podatak da u jezeru Blato nema nego 3,500 000 m3 vode. Promjer Crvenog jezera na vrhu iznosi u pravcu sjever - jug oko 400 m, što znači da odnos dubine prema širini iznosi 1,3 : 1. U dubini se može zamijetiti neznatan dio vode crvenkaste boje, po zemlji crljenici na jezerskim stranama.

Crveno jezero nikada nije presušilo. Praćeno osciliranje razine iznosi 22 m, a oscilacija ravnine mu dvaput je veća od oscilacije razine voda ostalih jezera osim Modrog jezera. Uz obod provalije nalaze se mnoge pukotine, kojih ima više duž strmijih strana provalije; a naročito uz sjevernu. Ove nam pukotine ukazuju da su veliki blokovi kamenja na putu da se odvoje i padnu u provaliju, što znači da je provalija u procesu rasta. Stoga je pri istraživanjima uvijek postojala opasnost da se na istraživače uruše stijene s okomitog ruba vrtače. Međunarodna speleološka ekspedicija, koja će ovih dana istraživati Crveno jezero, sigurno će otkriti nove činjenice o geologiji, morfologiji, hidrologiji, te biljnom i životinjskom svijetu, koji obitava u jezeru. Vjerojatno će biti otkriveno više endema, kao što je imotska gaovica, a prošle godine u pokusnim ronjenjima u snimcima pored gaovice uočena je žaba za koju se pretpostavlja da je endem, jer obitava u izoliranom ekosustavu. Ovu ekspediciju predvodi dr. Mladen Garašić, predsjednik Hrvatskog speleološkog saveza, a u njoj sudjeluje veći broj domaćih i inozemnih speleologa ronilaca.