Boris Karin
Biljni svijet Imotske krajine u geobotaničkom smislu pripada mediteransko-submediteranskom flornom
elementu. 
Područje Imotske krajine u određenoj mjeri čini prijelaz od mediteranskoga,
primorskoga ka kontinentalnom klimatskom ambijentu. Zato na tom području
možemo sresti elemente mediteranskog i kontinentalnog podneblja. Posljedica
je takvoga podneblja vrlo povoljna kombinacija ekoloških činitelja koja
pruža povoljne životne uvjete mnogim biljnim vrstama. Tako, primjerice,
na području Imotske krajine žive i neke mediteranske, ali i kontinentalne
biljne vrste. Zbog raznolikog reljefa nalažimo biljne vrste u rasponu od
nizinskih do planinskih. Biljni svijet Imotske krajine je, dakle, vrlo
bogat, kako brojnošću biljnih vrsta, tako i gustoćom naseljenosti, što
je u dobroj mjeri i posljedica nezagađenosti biosfere ovoga kraja. To je
iznimno veliko bogatstvo koje treba brižljivo čuvati i njegovati. Ponešto
se o biljnome svijetu Imotske krajine može pronaći u literaturi jer su
neki istraživači i putopisci ovim krajevima u svojim zapisima spominjali
i poneke biljne vrste.
Ovdje spominjem samo neke kao što su: Alberto
Fortis, B. Biaselota, Franz Portenschlag-Ledermeyer, Musio de Tomasini,
prof. Franz Petter, a od naših Roberto de Visiani, Emanuel Nikolić, Radovan
Domac, Fran Kušan, A. Stošić, dr. fra Jure Radić, Žarko Vrdoljak i drugi.
Svi su se oni uglavnom bavili istraživanjem
biljnog svijeta Biokove, a za Imotsku krajinu zanimljiva su njihova istraživanja
zagorskih padina Biokove. Fra Šimun Gudelj (Krstatice 1724, - Imotski 1804.)
u svojoj ljekaruši napisanoj 1771. godine spominje narodne nazive biljaka
koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske
krajine. Za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio. Ovdje donosimo
narodne nazive biljaka, kako ih je zabilježio 1771. godine fra Šimun Gudelj
(u zagradama su botanički nazivi): mačinac (Iris germanica), metvica (Mentha
piperita), koromač (Foeniculum officinale), smardelj (Pistacia terebinthus),
sikavica (Cardo spinosa), ruta (Ruta graveolens), baršćan (Hedera helix),
kadulja (Salvia maggiore), aptoviua (Sambucus ebulus), rodakva (Raphanus
sativus), rosopast (Chelidonium maius), sparoga (Asparagus acutifolius),
verbena (Verbena officinalis), bokvica (Plantago minor), pelin (Artemisia
absinthium), sliz (Malva silvestris), česnovati luk (Allium sativum), hožur
(Paeonia corallina), smrič (Juniperus communis), zebrica (Sedum acre),
odolin (Valeriana officinalis), balzamina, praska (Amygdalus persica),
ižop (Hyssopus officinalis), baloška (Ornithogalum minimum), kozlac, (Artemisia
dracunculus), tatula (Noce mettela), kitica (Herba centauri minoris), imela
cerava (Viscum album), ljutika (Allium ascalonicum), mravinjac (Origanum
vulgare), iva (Salix caprea), srčenjak (Gentiana lutea), paprat (Pteridium
aquilinum), ježavina (Arbutus unedo). sprež (Helleborus multifidus), osluživ
(Sempervivo maggiore), zovina (Sambucus nigra), čičak (Arctium lappa),
žutinica (Cichorium intybus), svrbiguzica (Rosa canina).
Biskup fra Paškal Vujčić (Glavina Donja
1826. - Imotski 1888.) bavio se i botanikom. Zapisao je mnoštvo narodnih
naziva biljaka, koje je poslao Bogoslavu Šuleku za njegov Jugoslavenski
imenik bilja (Zagreb, 1879.). Roberto de Visiani (Šibenik 1800. - Padova
1878.) u svojoj knjizi "Stirpium Dalmaticarum Specimen" (Patavii, 1826.)
spominje biljke sprež i plutnjak koje je našao u Imotskoj krajini, te ostatke
sječe šuma u okolici Imotskog. Emanuel Nikolić u svojoj knjizi "Escursioni
in Dalmazia" (Zadar, 1900.) piše da je na sjevernoj strani Biokove posječeno
80 000 stabala za Francuske okupacije ( 1806. do 1814.), a upotrebljavana
su za gradnju vojarni duž ceste. Nikolić u svom putopisu spominje više
biljaka koje je pronašao penjući se iz Zagvozda na Biokovu.
Podaci o biljnom, ali i o životinjskom
svijetu Imotske krajine iz starijih vremena su vrlo oskudni, pa su time
i dragocjeniji. Tako je, primjerice, najstariji spomen o uzgoju vinove
loze u Imotskoj krajini sačuvala jedna isprava iz registra splitskog notara
Tome de Cingula. U njoj se spominje 1400. godine vinograd u posjedu Ratka
Gostojevića iz Kamenmosta. Duhan se u Imotskoj krajini sadio preko sto
godina ranije nego što se do sada smatralo. Naime, u Zadru je 1762. godine
sklopljen ugovor kojim zakupnik Josip Bianchini dozvoljava Ivanu Ruberti
iz Sinja skupljanje duhana na području Imotskog. Krumpir se u Imotskoj
krajini počinje sadili 1809. godine, prije nego igdje u Dalmaciji.
Na području Imotske krajine vršena su uz botanička i geološka, petrografska,
geografska, zoološka i druga istraživanja, ali gotovo nikada sustavno.
Tako nam je poznato da je 1841. godine u Crvenom jezeru pronađeno četiri
vrste riba, od kojih je Haeckel jednu označio kao novu vrstu. Tada je u
Imotskoj krajini obitavalo mnoštvo vukova koji su bili opasni za stoku
i ljude, pa su vlasti davale 20 do 25 forinti za ubijenog vuka. U prošlosti
je na području Imotske krajine obitavao jelen, a pronađeno je više kostura.
U Vinjanima Donjim je 1926. godine na lokalitetu Romanovac pronađen skelet
fosilnog šumskog slona, koji je bio visok četiri metra, a ostaci njegova
kostura čuvaju se u paleontološkoj zbirci Franjevačkog samostana u Sinju.
Na više mjesta u vapnencima Imotske krajine pronađeni su brojni otisci
ljuštura nekoliko vrsta školjki.
Jedno sustavnije istraživanje biljnog svijeta
Imotske krajine nije izvršeno. Ova knjiga je upravo nastala kao rezultat
pokušaja jednog sustavnijeg istraživanja biljnog svijeta Imotske krajine.
Koncipirana je tako da će sve biljne vrste biti podijeljene na slojeve
ili katove (sloj drveća, sloj grmlja i sloj niskog raslinja), a svaka biljna
vrsta ponaosob predstavljena fotografijom, botaničkim (latinskim) nazivom,
narodnim nazivima, te kratkim opisom.
U ovaj sam
projekt krenuo svjestan činjenice da neće biti moguće predstaviti svaku
biljnu vrstu koja raste na području Imotske krajine. Naime, fizički je
nemoguće pregledati svaki djelić nekoga teritorija. Zato uvijek postoji
mogućnost da neke biljne vrste nisu predstavljene. O toj realnoj poteškoći
ovakvih projekata govori i glasoviti Roberto de Visiani.
Čitateljima knjige bit ću neizmjerno zahvalan
ako pronađu i ukažu mi na neku biljnu vrstu koja se ovdje ne spominje (mada
ih je predstavljeno preko 240), a raste na području Imotske krajine.
Uvod iz knjige: Boris Karin,
Bilje imotske krajine, Matica hrvatska, Imotski 1996.
|