Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi.
Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani.
Kako ju je našao car-pisac, u porfiru rođeni Konstantin Porfirogenet, kad joj je u desetom stoljeću, kao jedanaestoj hrvatskoj župi, porfirom, prvi zapisao ime: Imota? Pero umakao u porfirno Crljeno jezero, u starohrvatsku krv. Ime starohrvatsko, staroilirsko, starozemaljsko, dublje od jezera i jama. Ne možeš mu se spustiti do dna niti ga do dna protumačiti. Niklo iz zemlje, kao što niču kaćuni. Napaja dušu, kao što tijela na Dva Oka i na Opačcu napaja Vrljika. Kao Ševar i Zvizda na Studencima. Kao živi bunari u Zagvozdu i na Lovreću.
Ako si poželio, odredio, ako ti je dan znak, možeš izabrati dan, vrata i put. Ući u Imotu između dva brda, dva stećka, dva duba. Zaigrati i doigrati kolo života: kako ti je pisano na stećku.
Put kroz mater, kroz pramater. Putom koji nisi izabrao ti. Koji je izabrao tebe. Na tom putu srela te jarebica, zmija. Srela te divlja kruška. Pao iz matere, pod divlju krušku.
Sedam dana-tjedana, sedam ljeta-proljeća, sedam stoljeća ležao-odležao u ječmenoj slami, da bi medio-omedio, da bi se civilizirao, pitomio-pripitomio, postao pitomom kruškom. S mirisom neiskorjenjive divljine, Zavelima i Bijakove. S okusom divlje kruške.
Ako dolaziš s mora, otkud dolijeću lastavice, povodnji, munje, otkud dođoše prekomorci: Rimljani, Židovi, Grci, maslinova grana, križ i knjiga, zastani pod najvišom jadranskom planinom, Bijakovom, gdje su zastajali i oni. Otvorena su ti četvera morska vrata. Troja čelom probiše rijeke: Neretva, Cetina i Žrnovnica. Četvrta, Stazu, prsima probiše mazge. Na sva četvera u Imotu vode stari i novi puti. Na svaka si dobro došao.
Ako slaziš iz Bosne, otkud slaze snijezi, vuci i bura, otkud sađoše Avari, Turci, stećci i bosančica, već sa Stražbenice, između Ržanoga i Sviba, kroz modra vruljska vrata ugledat ćeš - ugledat će te more. Modri se i srebri i duboko u imotsko kopno šalje svoj glatki i slani znak. Ako si znalac voda, ako su ti vode sestre, posestrime ili ljubavnice, u Imotu će te dovesti vode. Nebeske, zemaljske, podzemaljske. Klance i pute osvjetljavat će ti munje.
Prati let orla. Let orlice. Gnijezdo joj je na Bijakovi, lovina na Čvrsnici: sedam puta na dan valja preplivati nebo. Leti za orlom i orlicom. Jedan časak zastane nad Imotom: da joj se sjenka napije vode na Vrljici, da u Crljenomu jezeru poprska krila. Tamo zastani i ti. Ne čas, zastani cio život. Jer što je život? - Časak kad je orao zastao na nebu nad Imotom: da mu se sjenka napije vode, da sjenka poprska krilo.
Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi.
Ako je u tebi kap pelima, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina: dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.