|
Znameniti Imoćani |
Na Prološkoj kuli
Godinama mi je pogled na sjeverozapad Imotskog polja završavao na prološkoj tvrdavi, koja stoljećima bdije nad usjekom Badnjavica. Kad bih joj se približio s mosta Šarampov, jasnije bi se naziralo današnje krnjavo zdanje koje vapi u nebo nad neumitnim zubom vremena koji sve nagriza. A negda je taj utvrđeni grad bosanskih kraljeva, podignut vjerojatno u 14. stoljeću, sjajio u svoj svojoj ljepoti za doba hercega Stjepana.
Koncem ovog ljeta predložim mom Petru da se popenjemo do Prološke tvrđave, što je znatiželjno prihvatio iz prve. Obuli smo tenisice i automobilom kroz novi šumski put iznad Kokića glavice došli što bliže toj starohrvatskoj tvrđavi. Gdje prestaje cesta, nestaje i borove šume, a pred nama se ukazala golema količina kamenja po kojima se po zvizdanu nesmetano sunčaju zmije. Stoga mi je bilo pomalo drago da se na nebu kolebalo nekoliko oblaka, ne bi li manja temperatura otjerala sa stijenja sve nepoželjne životinjice. Na pola uspona odmaramo na ovećim stijenama i čudimo se raznolikim oblicima posivjelog kamenja koje je priroda tisućljećima oblikovala do nježnosti opipa. Pronalazim nekoliko četvrtastih kamenja za koja je čudno da ih je priroda tako pravilno isklesala - kao da je imala peticu iz geometrije. Ili je to kamenje ostalo iza nekoga našeg pradjeda vještog klesara. Ostavljam kamenje ispod nekog osamljenog grmuljka da ga ne teglim, a ponijet ću ga za uspomenu na povratku. Kula je sve bliža, na dohvat ruke, ali svakim korakom između nas kao da se stvori nova hrpa kamenja, malo brdašce ili malešni dočić. Pod samim jugozapadnim obodima brda već se treba odlučiti za točnu stazu uspona do utvrde. Nije teško, ali valja biti oprezan. I kad smo se popeli na tridesetak metara od utvrde, tek smo se tada uvjerili nad kolikom je strmoglavicom sazidana. I tu bi se za onog koji bi pao u dubinu kojom migolji mutnomodri potočić Suvaja mogli ponoviti oni stihovi iz naše poznate lirske narodne pjesmice:
Knjigu piše Ivan ban
svojoj ženi na divan
da je lipo pokopan
pod imotski (prološki) veli grad
u gomilu strmoglav!
S južne strane je gotovo nemoguće bez planinarske opreme popeti se do nje, preostaje jedino oprezno preko i između nekoliko uzastopnih ogromnih pola uzverati se i prići tvrđavi sa sjeverozapadne strane. Petar ostaje čekati na zapadnoj klisurini, uživajući u prekrasnom ptičjem pogledu na Proložac i Imotsko polje. S fotoaparatom oko vrata polagano se verem uz stijene i zamičem za sjeveroistočnu stranu tvrđave.
Pomalo me strah da se koji kamen ne odroni s ruševine, koja se prvi put u povijesnoj listini spomenu godine 1444. Nelagodi pridonosi i naglo naoblačeno vrijeme: kao da su se i vile pobunile što netko remeti stoljetni mir utvrde, sunce su skrili oblaci, čak je zaprijetila i pokoja kišna kap što kidam paučinu vremena. Žao mije što tvrđavu ne mogu slikati pod vedrinom nebeskog plavetnila, ali što je - tu je. Uostalom, u crnu kameru i ne mogu uloviti veću škriljku neba, jer se moram izmicati nad ponor kako bih - i sa širokokutnim objektivom - jedva na snimak ulovio cijelu zidinu. Potežem okidač fotoaparata, kao što su negda s prirodno vješto utvrđenih prozora stražari okidali ispod nišana kubura. Nitko ne odgovori na tu tehnologijom zaparanu tišinu. Sjetivši se samog Petra, u brzini sam se morao istodobno čuditi kako je bez ovodobnih dizalica sazidana ta građevina. Po muci graditelja, možda ravna egipatskim piramidama! S koliko je znoja, hrabrosti i umijeća trebalo donijeti toliko kamenja i bez cimenta naćuliti ih na toj vjetrometini? A konj joj nije mogao doći sa sjeverne strane bliže od stotinjak strmih metara! Ili je u doba gradnje pred kulom bio veći plato, koji se tijekom vremena, možda i potresom urušio u bezdan.
U kuli se očito nije moglo živjeti na duže vrijeme. Možda je zbilja služila samo kao stražarnica, iz koje su čuvari imotskih obzorja po dan-dva bdjeli nad nepoželjnicima, i onda se mijenjali s dobro naspavanim očima. Ako bi i bilo volje i novca da se Prološka tvrđava danas zaštiti i sačuva od daljnjeg urušavanja, bilo bi potrebo to uraditi helikopterima. Na tom mjestu - mogli bismo reći i zrakomlatima! Svaka čast njezinim umornim (i umorenim?) graditeljima! Laka zemlja bila svima onima koji su makar i piljak prinijeli u gradnji tog zdanja koje je stoljećima odolijevalo kako neprijateljima, tako i nebeskim gromovima.
Mladen Vuković
Imotski, Tin i Olimp
Silazimo u Imotsko polje. Tu je negdje samostan koji opisuje Aralica u romanu »Duše robova«. Njivica do njivice kao u Hrvatskom zagorju. Imotski je na brijegu. Crveni krovovi gledaju u zelenilo Imotskog polja. Moderan i vitalan gradić. Ulice su od bijelog i klesanog kamena. Prijateljske vedute mašu nam rukama. Sve je pitomo i njegovano – i onda kad je grubo i nepomično kao kamen.U centru, na glavnom trgu, svaka kuća se brani komadima trajnog i snažnog kamena, čuva život od prolaznosti i za posjetitelja je više zdravica nego što nije. Tu je i pjesnik Tin, velik i zamišljen, susretljiv i uvijek spreman da svakome dade za uspomenu neku svoju mudrost. Pokušavam shvatiti kako se Tin osjeća, što ga uzbuđuje, želi li tu ostati? Svjestan sam da je ovdje Olimp hrvatskog pjesništva, da je ovdje vrelo hrvatske poezije, da je ovdje riječ koja je jača od svačije pakosti, od podmukle šutnje.
Imotski kraj je bogat, ali i siromašan. U razvoj se malo ulaže. Što se tiče industrije, taj kraj je u zoni sumraka, ali promjene su na vidiku, kažu. Ljudi su tu najveća vrijednost.
Jakov Ivaštinović
Iz knjige Jakova Ivaštinovića »Hrvatskom uzduž i poprijeko«, Slavonska naklada »Privlačica«, Vinkovci 1997.
Imotski - i danas je neodoljiv svojom kamenom dušom, a iznutra tajanstven
Poslije Zagreba, za mene je najljepši grad na svijetu Imotski. Ali negdašnji Imotski koji sad morate potražiti u staroj jezgri, u ljepoti uklesanoj u brdu, u kojoj kadšto uživam i ovoga ljeta veličanstvenu šetnju završavajući na Modrom jezeru, koje se s gradom tako srodilo te ne znate nije li i njega stvorila ljudska ruka i nije li sam grad prirodno stvoren kao i taj biser. Grad i jezero – djelo iste ruke, Božje i ljudske! Dok sam danas šetao Imotskim, palo mi je na pamet da ga poznajem i volim izvana, ulazio sam samo u njegove škole koje sam pohađao, javne ustanove, kafiće..., te jedva u dvije, tri privatne kuće. Izvana, on je za mene i danas sa svojom kamenom dušom neodoljiv a iznutra tajanstven.I možda nedoseziv kao drugo imotsko jezero, Crveno, čijim dubinama, vrtlozima i tijekovima još nitko nije otkrio kraja.
Milan Ivkošić
Večernji list, 26. srpnja 2008.